Formalni sistem obrazovanja koji pružaju obrazovne ustanove ne može da zadovolji sve potrebe i želje za obrazovanjem. Zbog toga mora doći do sukoba između formalnog sistema obrazovanja i ličnih potreba i želja, koje taj sistem ne uzima u obzir. Neformalne obrazovne oblike valja sagledati ne samo kao dopunu formalnom sistemu obrazovanja nego i kao njegovu kritiku: pravo na pobunu protiv zastarele i umorne škole nikad ne zastareva, kao i pravo na izbor vlastitog životnog puta. Beogradska otvorena škola nije obična škola, iako se u njoj marljivo uči. U njoj se, naime, ne školuje uski stručnjak koji se ustručava da bilo šta misli i čini izvan svoje struke, nego razvijena ličnost otvorena za sutrašnji dan sveta. Da Škola prevazilazi uobičajno obrazovanje za jednu struku i zahteva razvijenijeg duhovnog čoveka vidi se već po tome što su polaznici ove Škole uspešni studenti završnih godina raznih struka. Zalažemo se zato za Školu koja razvija kritičko mišljenje, a ne za Školu koja neguje pasivno pamćenje: neko može puno da pamti, a da ništa ne razume. Želimo da iz naše Škole ne izađu uski stručnjaci nego široko obrazovani ljudi: Škola ne proizvodi toliko stručnjake koliko stvara misloce! Hteli bismo da osnovni metod našeg rada bude strpljiv i plodan razgovor, a ne predavanje ex-catedra: od kulture govora prema kulturi razgovora! To je jedini put koji može da jemči da među misliocima ne bude dogmatika, među vernicima fanatika, a među političarima tirana. Nije reč o tome da se studentima predaje puko znaje, nego da se kod njih razvije volja za saznanjem. Ne radi se o tome da se ponude gotove istine, nego da se razvije ljubav prema istini i životu, istini i smislu. Isključivi cilj Škole nije da polaznici mnogo toga znaju, nego da nauče kako se stiče znanje. |